Dugi niz stoljeća liječenje biljem bilo je jedini oblik liječenja, dobar dio lijekova koje danas koristimo biljnog su porijekla.
Ipak, uz liječenje biljem vezano je dosta predrasuda. Jedna od prevladavajućih je ona o sigurnosti i neštetnosti ove vrste liječenja za zdravlje čovjeka. Ljekovito bilje može biti toksično, može izazvati mnogobrojne nuspojave i može stupiti u interakciju sa drugim lijekovima i hranom. Većina biljaka dokazano je djelotvorna.
Većina čovječanstva još uvijek se koristi tradicionalnom medicinom i fitoterapijom kao njezinom važnom sastavnicom, a u razvijenim zemljama interes za ljekovito bilje sve je veći.
Ljekovito bilje treba dobro poznavati. Biljke sadrže niz supstanci čiji sastav i djelovanje ovisi o nizu čimbenika. Kemizam i djelotvornost biljke, između ostaloga, ovise o njezinom izvoru. Izvori ljekovitog bilja su prirodna staništa i uzgoj. Budući da sve veći problem predstavlja zagađenost okoliša, sve je važniji tzv. ekološki uzgoj i branje ljekovitog bilja na prikladnim, nezagađenim mjestima.
Branjem, sušenjem ili ekstrakcijom otapalima utječemo na svojstva biljke, na ukupnost kemije svake biljke.
Ljekovite biljke najčešće upotrebljavamo osušene i usitnjene. Stupanj usitnjenosti ovisi o biljci i njenim svojstvima. Određuje se pomoću sita točno određenih dimenzija i prema farmakopejskim pravilima.
Mehanizam djelovanja nekih biljnih lijekova još uvijek nije dovoljno poznat. Kod nekih biljaka nije dovoljno ispitana toksičnost. Razlog tome uglavnom su izuzetno velika financijska sredstva koja iziskuju pretklinička i klinička istraživanja. Iz dana u dan dolazi se do novih saznanja, revidiraju se i proširuju neka postojeća.
Poseban oprez neophodan je kod primjene ljekovitog bilja u trudnoći i za vrijeme dojenja.
Za ispravnu i djelotvornu primjenu potrebno je poznavati kemizam biljke kao i pripravaka koje od nje dobivamo.